Pričala mi je to nedavno, skoro usput.
“Sjedila sam na sastanku… i sve je bilo okej dok nisam trebala nešto reći.”
Zastala je na sekundu, kao da se opet vratila tamo.
“Imala sam rečenicu u glavi. Baš sam znala što želim reći. I onda… ništa. Kao da se sve ugasilo.”
Opisivala je taj trenutak tako precizno da sam ga mogla vidjeti: kamera upaljena, tišina od par sekundi koja se čini kao minuta, pogledi s druge strane ekrana i ona, usred rečenice koja nikako da izađe.
“I znaš što mi je prvo prošlo kroz glavu?” rekla je.
“Bože… zvučim glupo.”
I tu je zapravo sve stalo.
Ne zato što nije znala.
Nego zato što nije mogla ostati u tom osjećaju.
Pitala sam je:
“A što bi se dogodilo da si samo ostala još par sekundi duže?”
Pogledala me i nasmijala se, onako iskreno:
“Vjerojatno… ništa.”
I to je taj dio koji mijenja sve.
Ne treba ti (pre)veliko samopouzdanje da bi pričala engleski.
Treba ti sposobnost da ne pobjegneš kad postane neugodno.
Da ostaneš u toj sekundi kad tražiš riječ.
Da izgovoriš rečenicu koja nije savršena.
Da ne prekineš samu sebe.
Jer samopouzdanje ne dolazi prije toga. Dolazi nakon. Nakon dovoljno takvih trenutaka u kojima si ostala.
Ljudi koji danas zvuče sigurno na engleskom nisu ljudi kojima je uvijek bilo lako. To su ljudi koji su sjedili u toj tišini, osjetili nelagodu i svejedno nastavili.
Dovoljno puta da su shvatili da ih to ne definira.
Feel good engleski ne pokušava ukloniti nelagodu.
On te uči kako ostati s njom.
Kako disati dok govoriš.
Kako ne pobjeći čim postane čudno.
Jer baš u toj jednoj sekundi duže, u toj jednoj rečenici koju ipak izgovoriš – tvoj engleski se počne širiti.
I ti s njim.